Ovo nije priča o hrabrosti, kao ni o jednokratnom zahvatu kojeg sam uspjela odraditi bez straha. Riječ je o malim koracima koji su mi pomogli da trajno riješim dugogodišnji problem.

„Suoči se sa svojim strahom“, to je savjet koji ćete vjerojatno najčešće čuti od raznih gurua samopomoći kada pretražujete načine kako si pomoći u raznim situacijama. Sigurna sam da je strah od zubara prilično visoko na listi onih najučestalijih, no to jednostavno „suočavanje sa strahom“ u ovom slučaju nikako ne bih smatrala dovoljnim. Naime, skupiš li hrabrosti i naprosto se neplanirano suočiš sa zubarom, pa ako se dogodi da opet stekneš još jedno loše iskustvo, ništa nisi učinio – ne samo da strah neće nestati, već će biti još gori.

Stoga sam odlučila nakon više desetljeća borbe sa strahom od zubara ispričati svoju priču i pružiti savjete iz prve ruke jer mislim da takva iskustva mogu biti itekako korisna.

U kom grmu leži zec?

U podlozi mog straha leži isti uzrok kao i kod mnogih drugih – loša iskustva koja sežu još u djetinjstvo. Kao dijete sam imala takozvani „karijes bočice“, vrlo agresivan oblik karijesa zbog kojeg su mi propali svi mliječni zubi, bili su doslovno crni. Zvuči gotovo nevjerojatno da do danas (a starija sam od 50 godina) pamtim svoj očaj jer nisam bila lijepa poput drugih djevojčica. Čak sam jedne noći sanjala da imam prekrasne bijele zubiće – probudila sam se, pogledala u ogledalo i taj užasan prizor mi se urezao duboko u sjećanje.

Potom su krenula i prva loša iskustva sa zubarima, vrlo bolna; zahvati su često bili izvođeni bez lokalne anestezije, do danas mi nije jasno zašto. Možda se tih 80-ih godina prošlog stoljeća nije koristila toliko često kao danas? Ne znam, no pamtim bolne popravke „na živo“. Pa loše napravljen aparatić koji mi je trebao vratiti na mjesto jedan krivo izrastao zub, no prekratka žica bi se svako malo „otkačila“ i zabila u zubno meso. Zatim komplicirano vađenje umnjaka, pa vađenja zubi koji su se možda i mogli spasiti, propadanja zubi u trudnoći, a u konačnici i izrazito bolna neuralgija trigeminusa zbog koje sam morala otići na hitnu stomatološku kliniku.

S godinama sam se tako našla u začaranom krugu; htjela sam svoje preostale zube napokon dovesti u red, no već sama pomisao na zubara tjerala me je na odgađanje redovitih pregleda i pravovremenih intervencija. Tek bi me bol natjerala da potražim pomoć.

Stomatološka ordinacija u mojim je očima bila mjesto na kojem se događaju samo loše stvari.

Sram i gubitak radosti

Kada čitate tekstove o strahu od zubara, naići ćete na podugačak popis psihičkih posljedica koje iz njega proizlaze. Da budem iskrena, u životu imam sreću da sam optimistične naravi; iako nabrajanje svih nevolja sa zubima i zubarima na jednom mjestu djeluje kao da mi je život zbog zuba izgubio svaki smisao, činjenica je da posljedice mog straha od zubara (srećom) nisu bile tako duboke.

Pa ipak, najgora posljedica od svih je bio taj sram da otvorim usta čak i pred nekim drugim zubarom koji bi vjerojatno i mogao pomoći. Sramila sam se groblja u ustima, bila sam sigurna da će me svatko „s razlogom“ osuditi jer sam dozvolila da se dovedem u to stanje. Manjak samopouzdanja, osjećaj krivnje i stalna fokusiranost na zube kao potencijalni izvor nevolje… Umjesto da zubi budu moj ukras, postali su mi teret.

• Kad bih se glasno smijala, stavljala sam odmah ruku na usta da nitko ne vidi da mi nedostaje gornja trojka (ostale praznine bile su manje vidljive). Ponekad sam se koristila malim trikom, pa bih ubacila u prazninu gumu za žvakanje…
• Osmijeh mi je postao ukočen i lažan, barem je djelovao tako – jako sam pazila da se gornja usnica ne podigne previše, a najčešće uopće nisam razdvajala usne, sigurno je sigurno.
• Prestala sam pjevati što mi je inače donosilo veliku radost.
• Kad bih se šminkala, jako sam pazila da ne stavljam jarke boje ruža kako moja usta ne bi privlačila pozornost (u tom kontekstu sam čak i voljela nošenje maskica tijekom pandemije).
• Francuski poljupci? Preskočit ću taj dio, odavno su pali u zaborav.

Rješavanje straha od zubara

Prvo pozitivno iskustvo donijela mi je mlada i strpljiva zubarica koja je imala „zlatne ruke“. No više od njezine stručnosti značili su mi njezina toplina i strpljenje. Iako je ona ubrzo otišla na porodiljni, susreti s njom zapravo su mi pomogli da napokon krenem u potragu za rješenjem svog straha. S njezinim odlaskom shvatila sam da zaista ne mogu računati na „faktor sreće“, stalno tražiti „idealnog“ zubara jer ću se prije ili poslije naći u situaciji da ga moram mijenjati. Dakle, trebalo je riješiti strah.

Straha se nećete riješiti u jednom danu ili jednom posjetu ordinaciji. Također, iako ga možete trenutačno ublažiti (na primjer uz pomoć lijeka za smirenje), za dugotrajno rješenje treba mijenjati kompletan stav, ne samo prema zubarima, već i prema sebi.

Pa eto napokon nekoliko mojih savjeta koji su se zaista pokazali najkorisnijima:

• Prestanite čitati/gledati zastrašujuće priče o komplikacijama koje su se dogodile tijekom raznih stomatoloških zahvata, kao i o nekim rijetkim bolestima i stanjima. To je prvo i osnovno. Zapamtite da novinari traže takve teme jer su među najčitanijima, a da ne govorim o tome da često ne pružaju čak ni osnovne informacije. Čim više ćete čitati takve teme, tim više će vam algoritmi na društvenim mrežama nuditi zastrašujuće objave. Preskačite, sakrijte objave, ne čitajte i ne gledajte! Nikakvo dobro vam neće donijeti, osim što će vas biti još više strah!
• U razgovorima s prijateljima i poznanicima također preskočite takve zastrašujuće teme. Ako netko započne govoriti o stanju svojih zubi i mukama, ljubazno promijenite temu čim prije. Vaše stanje u ustima nije isto, svakom pacijentu se s razlogom pristupa individualno. To što ćete ga odbiti saslušati, neće vas učiniti lošijim prijateljem, naprotiv. Ako se i sami bojite, ne možete mu biti dobra podrška, možete ga samo još više prestrašiti. Jedini dozvoljen razgovor jest preporuka zubara s kojim je on jako zadovoljan. I to je sve.
• Odvojite vrijeme da otkrijete čega se zapravo bojite. Razmislite još jednom o svojim lošim iskustvima. Osobno sam zaključila da sam se najviše bojala jer je moja zubarica bila starija, nervozna žena koja bi postala još nervoznija ako bih joj dala do znanja da me boli. I ne, nisu svi stomatolozi takvi, ni slučajno. Možda vam najveći strah predstavlja igla, pa vam je muka od same pomisli na lokalnu anesteziju. Možda ste jako osjetljivi na zujanje i brujanje bušilice, pa imate dojam da vam rade rupu do mozga. Ili imate problem s „bijelom kutom“, poznati bolnički strah? Drugim riječima, ako upoznate svoj strah, lakše ćete potražiti pomoć. I svaki od njih je rješiv ili se barem može ublažiti, ne ustručavajte se razgovarati sa psihologom ako je potrebno. A svakako razgovarajte sa svojim zubarom, iz čega slijedi i sljedeći savjet.
• Upoznajte svog stomatologa prije nego što počnu bolovi! Osim što ćete se o njemu/njoj informirati, razvijte s njime odnos, podijelite svoje brige. Svaki dobar stomatolog će pristati na kontrolni pregled tijekom kojeg vam neće baš ništa raditi u ustima, već ćete samo razgovarati o vašem stanju i bit će vam preporučeni koraci u liječenju. Povjerenje u stomatologa iznimno je važno i morate osjećati da razumije vaš strah.
• Nemojte se sramiti otvoriti usta. Čak i ako su vam svi zubi pokvareni, čak i ako vam neki nedostaju, ako imate bilo kakav zdravstveni problem u ustima – vjerujte da nema toga što zubari nisu vidjeli. Iako su najsretniji ako ulažemo u prevenciju, ipak treba znati da je njihov posao da vas liječe. A te bolesti u ustima nikada ne izgledaju „lijepo“ i nipošto se zbog njih ne morate sramiti. Nemojte se sramiti ni svog straha, njega viđaju vrlo često, malo je onih koji hrabro sjedaju na zubarski stolac.
• Prihvatite svaki savjet zubara o lijekovima za smirenje – nema smisla trpjeti ako se može popiti anksiolitik. I to mnogi rade. Osim što će vam omogućiti da smirenije prođete zahvat, lakše ćete razmišljati o sljedećem dolasku.
• Izvježbajte razne tehnike smirivanja – strah od zubara može biti jako dobar poticaj da općenito izvježbate razne tehnike koje pomažu u svladavanju straha i suočavanju sa stresom; meditacija, mindfulness, šetnje u prirodi, a posebno tehnike disanja… Zvuči možda istrošeno, ali sasvim sigurno će vam dobro doći u životu. Ako ste vjernik, pomoći će i molitva. Vjerovali ili ne, jedan od najtraženijih pojmova na internetu vezanih uz ovu temu je „molitva za strah od zubara“.
• Učite od svoje djece – osobno mi je ova metoda možda najviše pomogla. Naime, zbog svojih loših iskustava čvrsto sam odlučila da moja djeca neće prolaziti iste muke, niti će osjećati iste strahove. Osim što smo učili o oralnoj higijeni čim su niknuli prvi zubići, redovito sam ih vodila na preglede da se naviknu na stomatološku ordinaciju. Bili su tu i prvi manji popravci na trajnim zubima. Odlazak zubaru za njih je postao normalno, često i veselo iskustvo ako bi dobili „nagradu za hrabrost“ od zubara. Gledajući njihovu opuštenost i radost, počeli su se mijenjati i moji osjećaji. Svojoj djeci uvijek nastojimo osigurati ono najbolje. Zašto to isto ne bismo osigurali i sebi? Nisam dobila nagradu za hrabrost od svog zubara, ali sam zato nagradila samu sebe za svaki odrađeni tretman. Kažu da trebamo paziti i njegovati dijete u sebi, zar ne?

Autorica članka pacijentica je u Ordinaciji Cekić. Novinarka je, no ovom je prilikom odlučila ostati anonimna ponajprije zbog obiteljskih razloga.